Novi Vinodolski smjestio se na strmoj litici nad morem, pa pogled s južne, morske strane, na staru gradsku jezgru, pobuđuje divljenje.

Panorama tog dijela grada podsjeća na priču o gradu koji su 'vile gradile'. Ne vide se ni ulice ni trgovi, a nizovi kuća i krovova kao da izrastaju jedni iz drugih. Taj grozd bijelih pročelja i crvenih krovova nadvisuje 36 metara visok, bijeli toranj-zvonik, novaljski simbol i 'svjetionik'.

Povijesno potvrđen kao političko i kulturno središte Vinodolske knežije ('Vinodol' -'Vallis vinearia' i Vinodolskog zakona iz 1288. godine), Novi Vinodolski, kolijevka plejade književnika iz porodice Mažuranić, zahvaljujući zimzelenoj vegetaciji i blagim uvjetima mediteranskog podneblja, čistom moru i zraku, uvrštava se 1878. godine, poslije Opatije, u red turističkih pionira primorskog kraja.

Dušu grada Novog Vinodolskog predstavljaju ostaci i kulturnog nasljeđa i to: zidine rimske utvrde "Lopsica" , ostaci samostana fratara Pavlina , frankopanski kastel s kulom, Stolna crkva, Crkvica sv. Trojstva i sv. Marina na istoimenom otočiću, kuća braće Mažuranića, Ćitaonica i knjižnica iz 1845. g., Zavičajni muzej i galerija, jezgra starog dijela grada, kao i sačuvan autentični izvorni folklor ovoga grada.